Mrtve duše (Nikolaj Vasiljevič Gogolj)

13.14 

“Trpkim smijehom Gogoljevim” okarakterizirao je Branimir Donat gogoljevski “smijeh kroz suze”, prikladno oslikavši autorov tragikomični humor, čiji je vrhunac dosegnuo upravo ovim remek-djelom. Gogoljev fino izbrušen kritički duh kao da vidi ama baš sve slabosti svojih suvremenika, precizno ih secira i servira s blagom porugom i ironijom, ali i s blagonaklonošću prema svemu ljudskom, s dobrohotnim razumijevanjem za svakoga, ne optužujući nikoga. Zadivljujućom lakoćom razgolitio je ondašnje prilike i ismijao provincijski mentalitet, veleposjednike i velmože, službenike i skorojeviće, stvorivši likove koji su u ruskom društvu postali obrasci za lijenost, tupoglavost, sebeljublje, potkupljivost, sljepariju… U jednom trenutku čak – kad se živi, ali duhovno mrtvi, čiji je jedini cilj stjecanje probitka na bilo koji način i pod bilo koju cijenu, cjenkaju oko mrtvih (duša) govoreći o njima kao da su živi – briše granicu između živih i mrtvih.

Tako je Gogolj u knjizi, ali i knjigom samom poljuljao zakone prostora i vremena, jer bacimo li pogled na njegovu domaju ili na našu ili, uostalom, čiju god, čini se da su prilike i ljudi manje-više isti kao i prije stoljeće-dva, a mirno možemo staviti ruku u vatru da ni ranije nije bilo puno drukčije… U svakom slučaju, ova besmrtna, svevremenska, uvijek aktualna priča o “revizoru” mrtvih duša Čičikovu ostat će, po svemu sudeći, vjekovječan groteskni spomenik očigledno vjekovječnoj ljudskoj gramzivosti, gluposti, grabežljivosti, grešnosti…

Na kraju nam još preostaje da vam skrenemo pozornost na u nas prvi put objavljene izvrsne ilustracije Gogoljeva suvremenika Boklevskog, da pohvalimo obnovljeni prijevod Zlatka Crnkovića i pozovemo na ponovno čitanje ovog čudesnog “turbo klasika” uz odlomak u kojem Gogoljev tajkun i vjetropir dolazi na “genijalnu” ideju: U taj mah našem junaku sine najblistavija misao koja je ikad ijednom čovjeku sijevnula u glavi: “O, kakva sam ja naivčina”, reče sam sebi, “tražim rukavice, a obje su mi za pojasom! Pa trebam samo pokupovati sve te koji su pomrli, dok još nisu predane nove revizijske listine, pribaviti ih, recimo, tisuću, pa da mi, recimo, skrbničko vijeće isplati po dvjesto rubalja za svaku dušu: i eto ti već kapitala od dvjesto tisuća! A sad je baš povoljno vrijeme, nedavno je harala epidemija i mnogo je svijeta, hvala Bogu, pomrlo. Vlastelini su štošta zakartali, zapili i prorajtali…”

Prijevod: Zlatko Crnković