Crne misli (Franz Kafka) – tvrdi uvez

69.00 Kn

Kategorije: , Oznaka:

Opis

Osam mjeseci, od rujna 1917. do travnja 1918., Kafka je proveo u češkom selu Zürauu (češki: Siřem), u kući svoje sestre Ottle. Mjesec dana prije toga obolio je bio od tuberkuloze – u noći je počeo bacati krv. Kad je stigao u Zürau, prvoga dana nije htio napisati ni retka, jer mu je u tom mjestu bilo “odviše ugodno” pa se pribojavao da bi mu svaku riječ “prišapnulo zlo”. Što god pisao, ponajprije je mislio na demone – i na neraščišćene račune s njima. Ni bolest ih nije mogla raščistiti.

Reklo bi se da Kafka možda nikad nije bio u situaciji u kojoj se ugodnije osjećao nego tih mjeseci u Zürauu. Jedino je tada uspio umaknuti svemu: i ocu, i uredu, i ženama – glavnim silama koje su ga oduvijek progonile. Nadalje, bio je zaštićen barijerom bolesti, koja, kao nekim čudom, više nije davala znakove od sebe. Kako u Zürauu gotovo da i nije bilo ljudi, upravo ta praznina davala je Kafki više od svega ostalog osjećaj stanovite euforije. Na dan 15. rujna, nakon tri dana provedena u Zürauu, Kafka je zapisao: “Sad imaš priliku, ako si je ikad imao, da počneš iznova. Nemoj je upropastiti!” Očitovanje svoje bolesti shvatio je kao privremeni predah od muka u svakidašnjem životu, a Maxu Brodu je u pismu naveo kako “jedini pametni zaključak do kojeg je ikad u životu došao nije samoubojstvo nego pomisao na samoubojstvo”.

Čini se da je ograničavanje polja djelovanja samo na ono što je “nedvojbeno” u njemu samom, bio zapravo Kafkin cilj cijeloga života. Ali, ako je postojalo razdoblje u kojem je to nastojao ostvariti najsavjesnije što je mogao, djelomice zahvaljujući vanjskim okolnostima koje su mu išle na ruku (“glasovi svijeta postaju sve tiši i malobrojniji”), onda je to bilo upravo u tim mjesecima provedenim u Zürauu. U tom kontekstu možemo shvatiti, kao neku vrstu smiona eksperimenta koji se vjerojatno mogao izvesti samo u tim uvjetima, činjenicu da se pozabavio novom formom: aforizmima.

Sam Kafka nije nikad spominjao te aforizme, ni u pismima ni u drugim svojim spisima. Stoga ne postoje dokazi, čak ni indirektni, da ih je kanio objaviti. No sâm način njihove prezentacije sugerira da je to mogla biti knjiga od stotinjak stranica, u kojoj bi na svakoj stranici bio po jedan aforizam s listića. Kad bi se objavili u nizu jedan za drugim, ovi bi fragmenti obasezali svega dvadesetak stranica i gotovo bi se zagušili – jer svaki je fragment aforizam u kierkegaardovskom značenju, “izolirana” cjelina, koja mora biti okružena praznim prostorom da bi mogla disati. Ta potreba najbolje objašnjava zašto je ovdje tiskan po jedan aforizam na svakoj stranici. Međutim, čak i termin aforizam može zavesti čitatelje u bludnju ako tu riječ shvate u njenu uobičajenom značenja – kao “mudru izreku”.

Kafka, koji se, kako je netko kazao, “razbolio od znanja”, na kraju je obescijenio to isto znanje, osjećajući “neku vrst prirođene ravnodušnosti” prema “uvriježenim idejama”. Čak i prema velikim “uvriježenim idejama”, tako da se stječe dojam da mu je nedostajala zajednička platforma s ostalim velikim autorima, iako je neke od njih poput Pascala ili Kierkegaarda veoma cijenio. Ali osebujnost njegovih aforizama, njihova krajnja, jedinstvena neobičnost dosežu takve visine da se mogu uspoređivati samo s nekim drugim fragmentima obilježenim tom istom osebujnošću. Očito, Kafka može komunicirati samo s Kafkom – a ponekad, izgleda, ne može čak ni on sâm!

Zvonimir Obran

Prijevod: Zlatko Crnković